← Lamentations (4/5) → |
1. | Kako potamne zlato, promeni se èisto zlato? Kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima svih ulica. |
2. | Dragi sinovi sionski, cenjeni kao najèistije zlato, kako se cene zemljani sudovi, kao delo ruku lonèarevih! |
3. | I zveri istièu sise svoje i doje mlad svoju, a kæi naroda mog posta nemilostiva kao noj u pustinji. |
4. | Jezik detetu koje sisa prionu za grlo od žedji; deca ištu hleba, a nema nikoga da im lomi. |
5. | Koji jedjahu poslastice, ginu na ulicama; koji odrastoše u skerletu, valjaju se po bunjištu. |
6. | I kar koji dopade kæeri naroda mog veæi je od propasti koja dopade Sodomu, koji se zatre u èasu i ruke se ne zabaviše oko njega. |
7. | Nazireji njeni behu èistiji od snega, belji od mleka; telo im beše crvenije od dragog kamenja, glatki kao safir. |
8. | A sada im je lice crnje od uglja, ne poznaju se na ulicama; koža im se prilepila za kosti, osušila se kao drvo. |
9. | Bolje bi onima koji su pobijeni maèem nego onima koji mru od gladi, koji izdišu ubijeni od nestašice roda zemaljskog. |
10. | Svojim rukama žene žalostive kuvaše decu svoju, ona im biše hrana u pogibli kæeri naroda mog. |
11. | Navrši Gospod gnev svoj, izli žestoki gnev svoj, i raspali oganj na Sionu, koji mu proždre temelje. |
12. | Ne bi verovali carevi zemaljski i svi stanovnici po vasiljenoj da æe neprijatelj i protivnik uæi na vrata jerusalimska. |
13. | Ali bi za grehe proroka njegovih i za bezakonja sveštenika njegovih, koji prolivahu krv pravednièku usred njega. |
14. | Lutahu kao slepci po ulicama, kaljahu se krvlju, koje ne mogahu da se ne dotièu haljinama svojim. |
15. | Odstupite, neèisti, vièu im, odstupite, odstupite, ne dodevajte se nièega. I odlaze i skitaju se; i medju narodima se govori: Neæe se više staniti. |
16. | Gnev Gospodnji raseja ih, neæe više pogledati na njih; ne poštuju sveštenika, nisu žalostivi na starce. |
17. | Veæ nam oèi išèileše izgledajuæi pomoæ zaludnu; èekasmo narod koji ne može izbaviti. |
18. | Vrebaju nam korake, da ne možemo hoditi po ulicama svojim, približi se kraj naš, navršiše se dani naši, dodje kraj naš. |
19. | Koji nas goniše, behu lakši od orlova nebeskih, po gorama nas goniše, u pustinji nam zasedaše. |
20. | Disanje nozdrva naših, pomazanik Gospodnji, za kog govorasmo da æemo živeti pod senom njegovim medju narodima, uhvati se u jame njihove. |
21. | Raduj se i veseli se, kæeri edomska, koja živiš u zemlji Uzu! Doæi æe do tebe èaša, opiæeš se, i otkriæeš se. |
22. | Svrši se kar za bezakonje tvoje, kæeri sionska; neæe te više voditi u ropstvo; pohodiæe tvoje bezakonje, kæeri edomska, otkriæe grehe tvoje. |
← Lamentations (4/5) → |