← Lamentations (2/5) → |
1. | Kako obastre Gospod oblakom u gnevu svom kæer sionsku! Svrže s neba na zemlju slavu Izrailjevu, i ne opomenu se podnožja nogu svojih u dan gneva svog! |
2. | Gospod potre nemilice sve stanove Jakovljeve, razvali u gnevu svom gradove kæeri Judine, i na zemlju obori, oskvrni carstvo i knezove njegove. |
3. | Odbi u žestokom gnevu sav rog Izrailju, obrati natrag desnicu svoju od neprijatelja, i raspali se na Jakova kao oganj plameni, koji proždire sve oko sebe. |
4. | Nateže luk svoj kao neprijatelj, podiže desnicu svoju kao protivnik, i pobi sve što beše drago oèima; na šator kæeri sionske prosu kao oganj gnev svoj. |
5. | Gospod posta kao neprijatelj; potre Izrailja, potre sve dvore njegove, raskopa sve gradove njegove, i umnoži kæeri Judinoj žalost i jad. |
6. | Razvali mu ogradu kao vrtu; potre mesto sastancima njegovim; Gospod vrže u zaborav na Sionu praznike i subotu, i u žestini gneva svog odbaci cara i sveštenika. |
7. | Odbaci Gospod oltar svoj, omrze na svetinju svoju, predade u ruke neprijateljima zidove dvora sionskih; stade ih vika u domu Gospodnjem kao na praznik. |
8. | Gospod naumi da raskopa zid kæeri sionske, rasteže uže, i ne odvrati ruke svoje da ne zatre, i ojadi opkop i zid, iznemogoše skupa. |
9. | Utonuše u zemlju vrata njena, polomi i potre prevornice njene; car njen i knezovi njeni medju narodima su; zakona nema, i proroci njeni ne dobijaju utvare od Gospoda. |
10. | Starešine kæeri sionske sede na zemlji i æute, posule su prahom glavu i pripasale kostret; oborile su k zemlji glave svoje devojke jerusalimske. |
11. | Išèileše mi oèi od suza, utroba se moja uskolebala, prosipa se na zemlju jetra moja od pogibli kæeri naroda mog, jer deca i koja sisaju obamiru na ulicama gradskim. |
12. | Govore materama svojim: Gde je žito i vino? Obamiru kao ranjenici na ulicama gradskim, i ispuštaju dušu svoju u naruèju matera svojih. |
13. | Koga æu ti uzeti za svedoka? S èim æu te izjednaèiti, kæeri jerusalimska? Kakvu æu ti priliku naæi, da te utešim, devojko, kæeri sionska? Jer je nesreæa tvoja velika kao more, ko æe te isceliti? |
14. | Proroci tvoji prorokovaše ti laž i bezumlje, i ne otkrivaše bezakonja tvog da bi odvratili ropstvo tvoje; nego ti kazivaše utvare lažne i koje æe te prognati. |
15. | Pljeskaju rukama nad tobom svi koji prolaze, zvižde i mašu glavom za kæerju jerusalimskom: To li je grad, za koji govorahu da je prava lepota, radost svoj zemlji? |
16. | Razvaljuju usta na te svi neprijatelji tvoji, zvižde i škrguæu zubima govoreæi: Proždresmo; ovo je doista dan koji èekasmo; doèekasmo, videsmo. |
17. | Uèini Gospod šta naumi, ispuni reè svoju, koju kaza odavna; razori nemilice i razveseli tobom neprijatelja, podiže rog protivnicima tvojim. |
18. | Vièe srce njihovo ka Gospodu: Zide kæeri sionske, prolivaj potokom suze dan i noæ, ne daj sebi mira, i zenica oka tvog da ne staje. |
19. | Ustani, vièi obnoæ, u poèetku straže, prolivaj srce svoje kao vodu pred Gospodom, podiži k Njemu ruke svoje za dušu dece svoje koja obamiru od gladi na uglovima svojih ulica. |
20. | Pogledaj, Gospode, i vidi, kome si ovako uèinio. Eda li žene jedu porod svoj, decu koju nose u naruèju? Eda li se ubija u svetinji Gospodnjoj sveštenik i prorok? |
21. | Leže na zemlji po ulicama deca i starci, devojke moje i mladiæi moji padoše od maèa, pobio si ih u dan gneva svog i poklao ne žaleæi. |
22. | Sazvao si kao na praznik strahote moje od svuda, i u dan gneva Gospodnjeg niko ne uteèe niti osta. Koje na ruku nosih i othranih, njih mi neprijatelj moj pobi. |
← Lamentations (2/5) → |