← Job (17/42) → |
1. | Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji. |
2. | Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju. |
3. | Daj mi ko æe jamèiti kod Tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom? |
4. | Jer si od njihovog srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti. |
5. | Ko laska prijateljima, njegovim æe sinovima oèi posahnuti. |
6. | Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje medju njima. |
7. | Potamnelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sen. |
8. | Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemere. |
9. | Ali æe se pravednik držati svog puta, i ko je èistih ruku veæma æe ojaèati. |
10. | A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra medju vama. |
11. | Dani moji prodjoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu. |
12. | Od noæi naèiniše dan, i svetlost je blizu mraka. |
13. | Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostreti postelju sebi. |
14. | Grobu vièem: Ti si otac moj; crvima: Ti si mati moja, ti si sestra moja. |
15. | I gde je sada nadanje moje? Moje nadanje ko æe videti? |
16. | U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu. |
← Job (17/42) → |