← Genesis (42/50) → |
1. | A Jakov videæi da ima žita u Misiru, reèe sinovima svojim: Šta gledate jedan na drugog? |
2. | I reèe: Eto èujem da u Misiru ima žita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo. |
3. | I desetorica braæe Josifove otidoše da kupe žita u Misiru. |
4. | A Venijamina brata Josifovog ne pusti otac s braæom govoreæi: Da ga ne bi zadesilo kako zlo. |
5. | I dodjoše sinovi Izrailjevi da kupe žita s ostalima koji dolažahu; jer beše glad u zemlji hananskoj. |
6. | A Josif upravljaše zemljom, i prodavaše žito svemu narodu po zemlji. I braæa Josifova došavši pokloniše mu se licem do zemlje. |
7. | A Josif ugledavši braæu pozna ih; ali se uèini da ih ne poznaje, i oštro im progovori i reèe: Odakle ste došli? A oni rekoše: Iz zemlje hananske, da kupimo hrane. |
8. | Josif dakle pozna braæu svoju; ali oni njega ne poznaše. |
9. | I opomenu se Josif snova koje je snio za njih; i reèe im: Vi ste uhode; došli ste da vidite gde je zemlja slaba. |
10. | A oni mu rekoše: Nismo, gospodaru; nego sluge tvoje dodjoše da kupe hrane. |
11. | Svi smo sinovi jednog èoveka, pošteni ljudi, nikada nisu sluge tvoje bile uhode. |
12. | A on im reèe: Nije istina, nego ste došli da vidite gde je zemlja slaba. |
13. | A oni rekoše: Nas je bilo dvanaest braæe, sluga tvojih, sinova jednog èoveka u zemlji hananskoj; i eno, najmladji je danas kod oca našeg, a jednog nema više. |
14. | A Josif im reèe: Kažem ja da ste vi uhode. |
15. | Nego hoæu da se uverim ovako: tako živ bio Faraon, neæete izaæi odavde dokle ne dodje ovamo najmladji brat vaš. |
16. | Pošljite jednog izmedju sebe neka dovede brata vašeg, a vi æete ostati ovde u tamnici, pa æu videti je li istina šta govorite; inaèe ste uhode, tako živ bio Faraon. |
17. | I zatvori ih u tamnicu na tri dana. |
18. | A treæi dan reèe im Josif: Ako ste radi životu, ovo uèinite, jer se ja Boga bojim: |
19. | Ako ste pošteni ljudi, jedan brat izmedju vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite žita koliko treba porodicama vašim. |
20. | Pa onda dovedite k meni najmladjeg brata svog da se posvedoèe reèi vaše i da ne izginete. I oni uèiniše tako. |
21. | I rekoše jedan drugom: Doista se ogrešismo o brata svog, jer videsmo muku duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo; zato dodje na nas ova muka. |
22. | A Ruvim odgovori im govoreæi: Nisam li vam govorio: Nemojte se grešiti o dete? Ali me ne poslušaste; i zato se evo traži od nas krv njegova. |
23. | A oni ne znahu da ih Josif razume, jer se s njim razgovarahu preko tumaèa. |
24. | A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzevši izmedju njih Simeuna veza ga pred njima. |
25. | I zapovedi Josif da im naspu vreæe žita, pa i novce šta je koji dao da metnu svakome u vreæu, i da im dadu brašnjenice na put. I tako bi uèinjeno. |
26. | I natovarivši žito svoje na magarce svoje otidoše. |
27. | A jedan od njih otvoriv svoju vreæu da nahrani magarca svog u jednoj gostionici, vide novce svoje ozgo u vreæi. |
28. | I reèe braæi svojoj: Ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreæi. I zadrhta srce u njima i uplašiše se govoreæi jedan drugom: Šta nam to uèini Bog? |
29. | I došavši k Jakovu ocu svom u zemlju hanansku, pripovediše mu sve što im se dogodi, govoreæi: |
30. | Oštro govoraše s nama èovek, koji zapoveda u onoj zemlji, i doèeka nas kao uhode. |
31. | A kad mu rekosmo: Mi smo pošteni ljudi, nikad nismo bili uhode; |
32. | Bilo nas je dvanaest braæe, sinova oca našeg; jednog veæ nema, a najmladji je danas kod oca našeg u zemlji hananskoj; |
33. | Reèe nam èovek, koji zapoveda u onoj zemlji: Ovako æu doznati jeste li pošteni ljudi: brata jednog izmedju sebe ostavite kod mene, a šta vam treba za porodice vaše gladi radi, uzmite i idite. |
34. | Posle dovedite k meni brata svog najmladjeg, da se uverim da niste uhode nego pošteni ljudi; brata æu vam vratiti, i moæi æete trgovati po ovoj zemlji. |
35. | A kad izruèivahu vreæe svoje, gle, svakome u vreæi behu u zavežljaju novci njegovi; i videvši zavežljaje novaca svojih uplašiše se i oni i otac im. |
36. | I reèe im Jakov otac njihov: Potrste mi decu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoæete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me. |
37. | A Ruvim progovori i reèe ocu svom: Dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja æu ti ga opet dovesti. |
38. | A on reèe: Neæe iæi sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji æete iæi, svalili bi ste me stara s tugom u grob. |
← Genesis (42/50) → |