← Ezekiel (31/48) → |
1. | A jedanaeste godine, treæeg meseca, prvog dana, dodje mi reè Gospodnja govoreæi: |
2. | Sine èoveèji, kaži Faraonu caru misirskom i narodu njegovom: Na šta si nalik u velièini svojoj? |
3. | Eto, Asirac beše kedar na Livanu, lepih grana i debelog hlada i visokog rasta, kome vrhovi behu medju gustim granama. |
4. | Voda ga odgoji, bezdana ga uzvisi; ona rekama svojim teèaše oko njegovog stabla i puštaše potoke svoje k svim drvetima poljskim. |
5. | Zato rast njegov nadvisi sva drveta poljska, i umnožiše se grane njegove, i od mnoštva vode raširiše se odvode njegove kad ih puštaše. |
6. | Na granama njegovim vijahu gnezda sve ptice nebeske, i pod granama njegovim sve zveri poljske ležahu se, i u hladu njegovom sedjahu svi veliki narodi. |
7. | I beše lep velièinom svojom i dužinom grana svojih, jer mu koren beše kod velike vode. |
8. | Kedri u vrtu Božjem ne mogahu ga zakloniti, jele ne mogahu se izjednaèiti s njegovim granama, i javori ne behu kao ogranci njegovi; nijedno drvo u vrtu Božjem ne beše na lepotu tako kao on. |
9. | Uèinih ga lepog mnoštvom grana da mu zavidjahu sva drveta edemska što behu u vrtu Božjem. |
10. | Zato ovako veli Gospod Gospod: Što je visok narastao, i digao vrh svoj medju guste grane, i srce se njegovo ponelo visinom njegovom, |
11. | Zato ga dadoh u ruku najsilnijem medju narodima da èini s njim šta hoæe, odvrgoh ga za bezbožnost njegovu. |
12. | I tudjinci, najljuæi izmedju naroda, posekoše ga i ostaviše ga; grane mu popadaše po gorama i po svim dolinama, i ogranci mu se izlomiše po svim potocima na zemlji; i svi narodi zemaljski otidoše iz hlada njegovog i ostaviše ga. |
13. | Na izvaljenom panju njegovom stanuju sve ptice nebeske, i na granama su njegovim sve zveri poljske, |
14. | Da se ne ponosi visinom svojom ni jedno drvo kraj vode i ne diže vrha svog medju guste grane, i od svih što se natapaju da se ni jedno ne uzda u sebe radi svoje velièine; jer su svi predani na smrt, baèeni u najdonji kraj zemlje medju sinove ljudske s onima koji silaze u jamu. |
15. | Ovako veli Gospod Gospod: U koji dan sidje u grob, uèinih žalost, pokrih bezdanu njega radi, i ustavih reke njene, i velika voda stade, i rascvelih za njim Livan, i sva drveta poljska povenuše za njim. |
16. | Praskom padanja njegovog ustresoh narode, kad ga svalih u grob s onima koji silaze u jamu; i utešiše se na najdonjoj strani zemlje sva drveta edemska, što je najbolje i najlepše na Livanu, sva što se natapahu. |
17. | I oni sidjoše s njim u grob k onima što su pobijeni maèem, i mišica njegova, i koji sedjahu u hladu njegovom medju narodima. |
18. | Na koje si medju drvetima edemskim nalik slavom i velièinom? Ali æeš biti oboren s drvetima edemskim u najdonji kraj zemlje, medju neobrezanima æeš ležati s onima koji su pobijeni maèem. To je Faraon i sav narod njegov, govori Gospod Gospod. |
← Ezekiel (31/48) → |