Ecclesiastes (1/12) → |
1. | Reèi propovednika, sina Davidovog cara u Jerusalimu. |
2. | Taština nad taštinama, veli propovednik, taština nad taštinama, sve je taština. |
3. | Kakva je korist èoveku od svega truda njegovog, kojim se trudi pod suncem? |
4. | Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvek. |
5. | Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mesto svoje odakle izlazi. |
6. | Vetar ide na jug i obræe se, i u obrtanju svom vraæa se. |
7. | Sve reke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku reke, onamo se vraæaju da opet teku. |
8. | Sve je muèno, da èovek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. |
9. | Šta je bilo to æe biti, šta se èinilo to æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem. |
10. | Ima li šta za šta bi ko rekao: Vidi, to je novo? Veæ je bilo za vekova koji su bili pre nas. |
11. | Ne pominje se šta je pre bilo; ni ono što æe posle biti neæe se pominjati u onih koji æe posle nastati. |
12. | Ja propovednik bejah car nad Izrailjem u Jerusalimu. |
13. | I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošæu sve što biva pod nebom; taj muèni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muèe oko njega. |
14. | Videh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu. |
15. | Šta je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojati. |
16. | Ja rekoh u srcu svom govoreæi: Evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošæu sve koji biše pre mene u Jerusalimu, i srce moje vide mnogo mudrosti i znanja. |
17. | I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu. |
18. | Jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje umnožava muku. |
Ecclesiastes (1/12) → |