← Acts (7/28) → |
1. | A poglavar sveštenièki reèe: Je li dakle tako? |
2. | A on reèe: Ljudi braæo i oci! Poslušajte. Bog slave javi se ocu našem Avraamu kad beše u Mesopotamiji, pre nego se doseli u Haran, |
3. | I reèe mu: Izidji iz zemlje svoje i od roda svog i iz doma oca svog, i dodji u zemlju koju æu ti ja pokazati. |
4. | Tada izidje iz zemlje haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegovog, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite. |
5. | I ne dade mu nasledstvo u njoj ni stope; i obreèe mu je dati u držanje i semenu njegovom posle njega, dok on još nemaše deteta. |
6. | Ali Bog reèe ovako: Seme tvoje biæe došljaci u zemlji tudjoj, i nateraæe ga da služi, i muèiæe ga èetiri stotine godina. |
7. | I narodu kome æe služiti ja æu suditi, reèe Bog; i potom æe iziæi, i služiæe meni na ovome mestu. |
8. | I dade mu zavet obrezanja, i tako rodi Isaka, i obreza ga u osmi dan; i Isak Jakova, i Jakov dvanaest starešina. |
9. | I starešine zavidjahu Josifu, i prodadoše ga u Misir; i Bog beše s njim. |
10. | I izbavi ga od svih njegovih nevolja, i dade mu milost i premudrost pred Faraonom carem misirskim, i postavi ga poglavarom nad Misirom i nad svim domom svojim. |
11. | A dodje glad na svu zemlju misirsku i hanansku i nevolja velika, i ne nalažahu hrane oci naši. |
12. | A Jakov èuvši da ima pšenice u Misiru posla najpre oce naše. |
13. | I kad dodjoše drugi put, poznaše Josifa braæa njegova, i rod Josifov posta poznat Faraonu. |
14. | A Josif posla i dozva oca svog Jakova i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša. |
15. | I Jakov sidje u Misir, i umre, on i oèevi naši. |
16. | I prenesoše ih u Sihem, i metnuše u grob koji kupi Avraam za novce od sinova Emorovih u Sihemu. |
17. | I kad se približi vreme obeæanja za koje se Bog zakle Avraamu, narod se narodi i umnoži u Misiru, |
18. | Dok nasta drugi car u Misiru, koji ne znaše Josifa. |
19. | Ovaj namisli zlo za naš rod, izmuèi oce naše da svoju decu bacahu da ne žive. |
20. | U to se vreme rodi Mojsije, i beše Bogu ugodan, i bi tri meseca hranjen u kuæi oca svog. |
21. | A kad ga izbaciše, uze ga kæi Faraonova, i odgaji ga sebi za sina. |
22. | I nauèi se Mojsije svoj premudrosti misirskoj, i beše silan u reèima i u delima. |
23. | A kad mu se navršivaše èetrdeset godina, dodje mu na um da obidje braæu svoju, sinove Izrailjeve. |
24. | I videvši jednom gde se èini nepravda, pomože, i pokaja onog što mu se èinjaše nepravda, i ubi Misirca. |
25. | Mišljaše pak da braæa njegova razumeju da Bog njegovom rukom njima spasenje dade: ali oni ne razumeše. |
26. | A sutradan dodje medju takve koji se behu svadili, i miraše ih govoreæi: Ljudi, vi ste braæa, zašto èinite nepravdu jedan drugom? |
27. | A onaj što èinjaše nepravdu bližnjemu ukori ga govoreæi: Ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama? |
28. | Ili i mene hoæeš da ubiješ kao što si juèe ubio Misirca? |
29. | A Mojsije pobeže od ove reèi, i posta došljak u zemlji madijanskoj, gde rodi dva sina. |
30. | I kad se navrši èetrdeset godina, javi mu se u pustinji gore sinajske andjeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini. |
31. | A kad Mojsije vide, divljaše se utvari. A kad on pristupi da vidi, bi glas Gospodnji k njemu: |
32. | Ja sam Bog otaca tvojih, Bog Avraamov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije se beše uzdrhtao i ne smeše da pogleda. |
33. | A Gospod mu reèe: Izuj obuæu svoju sa svojih nogu: jer je mesto na kome stojiš sveta zemlja. |
34. | Ja dobro videh muku svog naroda koji je u Misiru, i èuh njihovo uzdisanje, i sidjoh da ih izbavim: i sad hodi da te pošaljem u Misir. |
35. | Ovog Mojsija, kog ukoriše rekavši: Ko te postavi knezom i sudijom? Ovog Bog za kneza i izbavitelja posla rukom andjela koji mu se javi u kupini. |
36. | Ovaj ih izvede uèinivši èudesa i znake u zemlji misirskoj i u Crvenom Moru i u pustinji èetrdeset godina. |
37. | Ovo je Mojsije koji kaza sinovima Izrailjevim: Gospod Bog vaš podignuæe vam proroka iz vaše braæe, kao mene: njega poslušajte. |
38. | Ovo je onaj što beše u crkvi u pustinji s andjelom, koji mu govori na gori sinajskoj, i s ocima našim; koji primi reèi žive da ih nama da; |
39. | Kog ne hteše poslušati oci naši, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojim u Misir, |
40. | Rekavši Aronu: Naèini nam bogove koji æe iæi pred nama, jer ovom Mojsiju, koji nas izvede iz zemlje misirske, ne znamo šta bi. |
41. | I tada naèiniše tele, i prinesoše žrtvu idolu, i radovahu se rukotvorini svojoj. |
42. | A Bog se okrenu od njih, i predade ih da služe vojnicima nebeskim, kao što je pisano u knjizi proroka: Eda zaklanja i žrtve prinesoste mi na èetrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev? |
43. | I primiste èador Molohov, i zvezdu boga svog Remfana, kipove koje naèiniste da im se molite; i preseliæu vas dalje od Vavilona. |
44. | Oèevi naši imahu èador svedoèanstva u pustinji, kao što zapovedi Onaj koji govori Mojsiju da ga naèini po onoj prilici kao što ga vide; |
45. | Koji i primiše oèevi naši i donesoše s Isusom Navinom u zemlju neznabožaca, koje oturi Bog ispred lica naših otaca, tja do Davida, |
46. | Koji nadje milost u Boga, i izmoli da nadje mesto Bogu Jakovljevom. |
47. | A Solomun Mu naèini kuæu. |
48. | Ali najviši ne živi u rukotvorenim crkvama, kao što govori prorok: |
49. | Nebo je meni presto a zemlja podnožje nogama mojim: kako æete mi kuæu sazidati? Govori Gospod; ili koje je mesto za moje poèivanje? |
50. | Ne stvori li ruka moja sve ovo? |
51. | Tvrdovrati i neobrezanih srca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci tako i vi. |
52. | Kog od proroka ne proteraše oci vaši? I pobiše one koji unapred javiše za dolazak pravednika, kog vi sad izdajnici i krvnici postadoste; |
53. | Koji primiste zakon naredbom andjeoskom, i ne održaste. |
54. | Kad ovo èuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojim, i škrgutahu zubima na nj. |
55. | A Stefan buduæi pun Duha Svetog pogleda na nebo i vide slavu Božju i Isusa gde stoji s desne strane Bogu; |
56. | I reèe: Evo vidim nebesa otvorena i Sina èoveèijeg gde stoji s desne strane Bogu. |
57. | A oni povikavši glasno zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj. |
58. | I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladiæa po imenu Savla. |
59. | I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! Primi duh moj. |
60. | Onda kleèe na kolena i povika glasno: Gospode! Ne primi im ovo za greh. I ovo rekavši umre. |
← Acts (7/28) → |