← 2Samuel (13/24) → |
1. | A potom se dogodi: Avesalom sin Davidov imaše lepu sestru po imenu Tamaru, i zamilova je Amnon, sin Davidov. |
2. | I tužaše Amnon tako da se razbole radi Tamare sestre svoje; jer beše devojka, te se Amnonu èinjaše teško da joj uèini šta. |
3. | A imaše Amnon prijatelja, kome ime beše Jonadav sin Same brata Davidovog; i Jonadav beše vrlo domišljat. |
4. | I reèe mu: Što se tako sušiš, carev sine, od dana na dan? Ne bi li mi kazao? A Amnon mu reèe: Ljubim Tamaru sestru Avesaloma brata svog. |
5. | Tada mu reèe Jonadav: Lezi u postelju svoju, i uèini se bolestan; pa kad dodje otac tvoj da te vidi, ti mu reci: Neka dodje Tamara sestra moja da me nahrani, i da zgotovi pred mojim oèima jelo da gledam, i iz njene ruke da jedem. |
6. | I Amnon leže i uèini se bolestan; i kad dodje car da ga vidi, reèe Amnon caru: Neka dodje Tamara sestra moja i zgotovi preda mnom dva jelca da jedem iz njene ruke. |
7. | Tada David posla k Tamari kuæi, i poruèi joj: Idi u kuæu brata svog Amnona i zgotovi mu jelo. |
8. | I Tamara otide u kuæu brata svog Amnona, i on ležaše; i uze brašna i zamesi i zgotovi jelo pred njim i skuva. |
9. | Potom uze tavicu i izruèi preda nj; ali Amnon ne hte jesti, nego reèe: Kažite neka izidju svi koji su kod mene. I izidjoše svi. |
10. | Tada reèe Amnon Tamari: Donesi to jelo u klet da jedem iz tvoje ruke. I Tamara uze jelo što beše zgotovila, i donese Amnonu bratu svom u klet. |
11. | A kad mu pruži da jede, on je uhvati i reèe joj: Hodi, lezi sa mnom, sestro moja! |
12. | A ona mu reèe: Ne, brate, nemoj me osramotiti, jer se tako ne radi u Izrailju, ne èini to bezumlje. |
13. | Kuda bih ja sa sramotom svojom? A ti bi bio kao koji od najgorih ljudi u Izrailju. Nego govori caru; on me neæe tebi odreæi. |
14. | Ali je on ne hte poslušati, nego savladavši je osramoti je i obleža je. |
15. | A posle omrze na nju Amnon veoma, te mržnja kojom mržaše na nju beše veæa od ljubavi kojom je pre ljubljaše. I reèe joj Amnon: Ustani, odlazi. |
16. | A ona mu reèe: To æe biti veæe zlo od onog koje si mi uèinio što me teraš. Ali je on ne hte poslušati. |
17. | Nego viknu momka koji ga služaše, i reèe mu: Vodi ovu od mene napolje, i zakljuèaj vrata za njom. |
18. | A ona imaše na sebi šarenu haljinu, jer takve haljine nošahu carske kæeri dok su devojke. I sluga njegov izvede je napolje, i zakljuèa za njom vrata. |
19. | Tada Tamara posu se pepelom po glavi i razdre šarenu haljinu koju imaše na sebi, i metnu ruku svoju na glavu, i otide vièuæi. |
20. | A brat njen Avesalom, reèe joj: Da nije Amnon brat tvoj bio s tobom? Ali, sestro moja, æuti, brat ti je, ne misli o tom. I tako osta Tamara osamljena u kuæi brata svog Avesaloma. |
21. | I car David èuvši sve ovo razgnevi se vrlo. |
22. | Avesalom pak ne govoraše s Amnonom ni ružno ni lepo; jer Avesalom mržaše na Amnona što mu osramoti sestru Tamaru. |
23. | A posle dve godine kad se strižahu ovce Avesalomove u Val-Asoru, koji je kod Jefrema, on pozva sve sinove careve. |
24. | I dodje Avesalom k caru i reèe mu: Evo, sad se strižu ovce sluzi tvom; neka podje car i sluge njegove sa slugom svojim. |
25. | Ali car reèe Avesalomu: Nemoj, sine, nemoj da idemo svi, da ti ne budemo na tegotu. I premda navaljivaše, opet ne hte iæi, nego ga blagoslovi. |
26. | A Avesalom reèe: Kad ti neæeš, a ono neka ide s nama Amnon brat moj. A car mu reèe: Što da ide s tobom? |
27. | Ali navali Avesalom na nj, te pusti s njim Amnona i sve sinove carske. |
28. | Tada Avesalom zapovedi momcima svojim govoreæi: Pazite, kad se srce Amnonu razveseli od vina, i ja vam kažem: Ubijte Amnona; tada ga ubijte; ne bojte se, jer vam ja zapovedam, budite slobodni i hrabri. |
29. | I uèiniše s Amnonom sluge Avesalomove kako im zapovedi Avesalom. Tada ustaše svi sinovi carevi i pojahaše svak svoju mazgu i pobegoše. |
30. | A dokle još behu na putu, dodje glas Davidu da je Avesalom pobio sve sinove careve, da nije ostao od njih ni jedan. |
31. | Tada ustavši car razdre haljine svoje, i leže na zemlju, i sve sluge njegove koje stajahu oko njega razdreše haljine svoje. |
32. | A Jonadav sin Same brata Davidovog progovori i reèe: Neka ne govori gospodar moj da su pobili svu decu, careve sinove; poginuo je samo Amnon, jer Avesalom beše tako naumio od onog dana kad Amnon osramoti Tamaru sestru njegovu. |
33. | Neka dakle car gospodar moj ne misli o tom u srcu svom govoreæi: Svi sinovi carevi pogiboše; jer je samo Amnon poginuo. |
34. | A Avesalom pobeže. A momak na straži podiže oèi svoje i ugleda, a to mnogi narod ide k njemu pokraj gore. |
35. | I Jonadav reèe caru: Evo idu sinovi carevi; kao što je kazao sluga tvoj, tako je bilo. |
36. | I kad izreèe, a to sinovi carevi dodjoše, i podigavši glas svoj plakaše; a i car i sve sluge njegove plakaše vrlo. |
37. | Avesalom pak pobeže i otide k Talmaju sinu Amijudovom caru gesurskom. A David plakaše za sinom svojim svaki dan. |
38. | A kad Avesalom uteèe i dodje u Gesur, osta onde tri godine. |
39. | Potom zažele car David otiæi k Avesalomu, jer se uteši za Amnonom što pogibe. |
← 2Samuel (13/24) → |