← 2Kings (19/25) → |
1. | A kad to èu car Jezekija, razdre haljine svoje i veza oko sebe kostret, pa otide u dom Gospodnji. |
2. | I posla Elijakima, koji beše nad dvorom, i Somnu pisara i najstarije sveštenike obuèene u kostret k Isaiji proroku, sinu Amosovom. |
3. | I rekoše mu: Ovako veli Jezekija: Ovo je dan nevolje i kara i ruga; jer prispeše deca do porodjaja, a nema snage da se rode. |
4. | Da ako je èuo Gospod Bog tvoj sve što reèe Ravsak, kog posla car asirski, gospodar njegov da ruži Boga Živoga i da Ga vredja reèima, koje je èuo Gospod Bog tvoj; pomoli se za ostatak koji se nalazi. |
5. | I dodjoše k Isaiji sluge cara Jezekije. |
6. | I reèe im Isaija: Ovako recite gospodaru svom: Ovako veli Gospod: Ne plaši se od reèi koje si èuo, kojima huliše na me sluge cara asirskog. |
7. | Evo, ja æu pustiti na nj duh, te æe èuti glas i vratiti se u svoju zemlju, i uèiniæu da pogine od maèa u svojoj zemlji. |
8. | I tako, vrativši se Ravsak nadje cara asirskog gde bije Livnu, jer beše èuo da je otišao od Lahisa. |
9. | A on èu za Tiraku, cara huskog gde kazaše: Evo ide da se bije s tobom. Zato opet posla poslanike k Jezekiji govoreæi: |
10. | Ovako recite Jezekiji, caru Judinom: Nemoj da te vara Bog tvoj, u kog se uzdaš govoreæi: Neæe se dati Jerusalim u ruke caru asirskom. |
11. | Eto èuo si šta su uèinili carevi asirski svim zemljama potrvši ih sasvim; a ti li æeš se izbaviti? |
12. | Jesu li narode koje satrše oci moji izbavili bogovi njihovi, Gosance, Harance, Resefe i sinove Edenove, koji behu u Telasaru? |
13. | Gde je car ematski i car arfadski i car od grada Sefarvima, od Ene i Ave? |
14. | A kad Jezekija primi knjigu iz ruku poslanika i proèita je, otide u dom Gospodnji, i razvi je Jezekija pred Gospodom. |
15. | I pomoli se Jezekija Gospodu govoreæi: Gospode Bože Izrailjev, koji sediš na heruvimima, Ti si sam, Bog svim carstvima na zemlji, Ti si stvorio nebo i zemlju, |
16. | Prigni, Gospode, uho svoje i èuj; otvori, Gospode, oèi svoje i vidi; èuj reèi Senahirima, koji posla da ruži Boga Živoga. |
17. | Istina je, Gospode, opustošili su carevi asirski one narode i zemlje njihove; |
18. | I pobacali su bogove njihove u oganj, jer ne behu bogovi, nego delo ruku èoveèijih, drvo i kamen; zato ih potrše. |
19. | I zato, Gospode Bože naš, izbavi nas iz ruku njegovih, da poznadu sva carstva na zemlji da si Ti, Gospode, sam Bog. |
20. | Tada posla Isaija sin Amosov k Jezekiji, i poruèi mu: Ovako veli Gospod Bog Izrailjev: Uslišio sam za šta si mi se molio radi Senahirima, cara asirskog. |
21. | Ovo je reè koju izreèe Gospod za nj: Ruga ti se i podsmeva ti se devojka, kæi sionska, za tobom maše glavom kæi jerusalimska. |
22. | Koga si ružio i hulio? I na koga si podigao glas? I podigao u vis oèi svoje? Na Sveca Izrailjevog. |
23. | Preko poslanika svojih ružio si Gospoda i rekao si: S mnoštvom kola svojih izidjoh na visoke gore, na strane livanske, i poseæi æu visoke kedre njegove i lepe jele njegove, i uæi æu u krajnji stan njegov, u šumu njegova Karmila. |
24. | Ja sam kopao i pio vodu tudju, i isušio sam stopama svojim sve potoke gradovima. |
25. | Nisi li èuo da ja to odavna èinim i od iskona da sam tako uredio? Sada puštam to, da prevratiš tvrde gradove u puste gomile. |
26. | Zato koji u njima žive iznemogoše, uplašiše se i smetoše se, postaše kao trava poljska, kao zelena travica, kao trava na krovovima, koja se suši pre nego sazri. |
27. | Znam sedenje tvoje, i polaženje tvoje i dolaženje tvoje znam, i kako besniš na me. |
28. | Jer besniš na me, i tvoja obest dodje do mojih ušiju; zato æu metnuti brnjicu svoju na nozdrve tvoje i uzdu svoju u gubicu tvoju, pa æu te odvesti natrag putem kojim si došao. |
29. | A tebi ovo neka bude znak: ješæete ove godine šta samo od sebe rodi, i druge godine šta opet samo od sebe rodi; a treæe godine sejte i žanjite i sadite vinograde i jedite rod s njih. |
30. | Jer ostatak doma Judinog, što ostane, opet æe pustiti žile ozdo i roditi ozgo. |
31. | Jer æe iz Jerusalima izaæi ostatak, i iz gore Siona, koji se saèuvaju. Revnost Gospoda nad vojskama uèiniæe to. |
32. | Zato ovako veli Gospod za cara asirskog: Neæe uæi u ovaj grad niti æe baciti amo strele, neæe se primaæi ka njemu sa štitom, niti æe iskopati opkope oko njega. |
33. | Vratiæe se putem kojim je došao, a u grad ovaj neæe uæi, veli Gospod. |
34. | Jer æu braniti taj grad, i saèuvaæu ga sebe radi i radi Davida, sluge svog. |
35. | I istu noæ andjeo Gospodnji izadje i pobi u logoru asirskom sto i osamdeset i pet hiljada; i kad ustaše ujutru, a to sve sami mrtvaci. |
36. | Te se podiže Senahirim, car asirski, i otide, i vrativši se osta u Nineviji. |
37. | I kad se klanjaše u domu Nisroka, boga svog, Adrameleh i Sarasar sinovi njegovi ubiše ga maèem, a sami pobegoše u zemlju araratsku, i na njegovo se mesto zacari Esaradon, sin njegov. |
← 2Kings (19/25) → |