| ← Job (29/42) → |
| 1. | Job nastavi svoju besjedu i reče: |
| 2. | O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, |
| 3. | kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, |
| 4. | kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, |
| 5. | kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, |
| 6. | kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! |
| 7. | Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, |
| 8. | vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. |
| 9. | Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. |
| 10. | Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. |
| 11. | Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. |
| 12. | Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. |
| 13. | Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. |
| 14. | Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. |
| 15. | Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, |
| 16. | otac ubogima, zastupnik strancima. |
| 17. | Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. |
| 18. | Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' |
| 19. | Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. |
| 20. | Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' |
| 21. | Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. |
| 22. | Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. |
| 23. | Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. |
| 24. | Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. |
| 25. | Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene. |
| ← Job (29/42) → |