← Job (27/42) → |
1. | Job nastavi svoju besjedu i reče: |
2. | Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: |
3. | sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, |
4. | usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. |
5. | Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. |
6. | Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. |
7. | Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! |
8. | Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? |
9. | Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? |
10. | Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? |
11. | Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. |
12. | Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" |
13. | Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. |
14. | Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. |
15. | Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. |
16. | Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, |
17. | nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. |
18. | Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: |
19. | bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. |
20. | Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. |
21. | Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. |
22. | Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. |
23. | Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao. |
← Job (27/42) → |