←  Ephesians (4/6)  →
1. Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani!
2. Podnosite jedni druge u ljubavi;
3. trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!
4. Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!
5. Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!
6. Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
7. A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova.
8. Zato veli: Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima.
9. Ono "uzađe" - što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju?
10. Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni.
11. On i "dade" jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje
12. da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova
13. dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove:
14. da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi.
15. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist,
16. od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi.
17. Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive - u ispraznosti pameti njihove:
18. zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova.
19. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću.
20. Vi pak ne naučiste tako Krista,
21. ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu:
22. da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast,
23. a obnavljati se duhom svoje pameti
24. i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
25. Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.
26. Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom
27. i ne dajite mjesta đavlu.
28. Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi svojim rukama priskrbljivati da ima što podijeliti s potrebnim.
29. Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima.
30. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja!
31. Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!
32. Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.
←  Ephesians (4/6)  →