← Romans (9/16) → |
1. | Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: |
2. | silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. |
3. | Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. |
4. | Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; |
5. | njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. |
6. | Ali ne kao da se izjalovila riječ Božja. Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela; |
7. | i nisu svi djeca Abrahamova zato što su njegovo potomstvo, nego po Izaku će ti se nazivati potomstvo; |
8. | to jest: djeca tijela nisu i djeca Božja, nego - djeca obećanja računaju se u potomstvo. |
9. | Evo doista riječi obećanja: U ovo ću doba doći i Sara će imati sina. |
10. | Ali ne samo to! I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela. |
11. | Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo - da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: |
12. | ne po djelima, nego po onome tko poziva - rečeno joj je: Stariji će služiti mlađemu, |
13. | kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu. |
14. | Što ćemo dakle reći? Možda da u Boga ima nepravde? Nipošto! |
15. | Ta Mojsiju veli: Smilovat ću se komu hoću da se smilujem; sažalit ću se nad kim hoću da se sažalim. |
16. | Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje. |
17. | Jer Pismo veli faraonu: Zato te upravo podigoh da na tebi pokažem svoju moć i da se razglasi ime moje po svoj zemlji. |
18. | Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. |
19. | Da, reći ćeš mi: Što se onda još tuži? Ta tko se to volji njegovoj odupro? |
20. | Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom? Zar da djelo rekne tvorcu: "Što si me ovakvim načinio?" |
21. | Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istoga tijesta načini posudu sad časnu, sad nečasnu. |
22. | A što ako je Bog, hoteći očitovati gnjev i obznaniti svoju moć u silnoj strpljivosti podnosio posude gnjeva, dozrele za propast, |
23. | da obznani bogatstvo slave svoje na posudama milosrđa, koje unaprijed pripravi za slavu, |
24. | na nama koje pozva ne samo između Židova nego i između pogana? |
25. | Tako i u Hošeji veli: Ne-narod moj prozvat ću narodom mojim i Neljubljenu ljubljenom. |
26. | Na mjestu gdje im je rečeno: Vi niste moj narod prozvat će se sinovi Boga živoga. |
27. | Izaija pak proglasuje o Izraelu: Zaista, sinova će Izraelovih brojem biti kao pijeska morskog - Ostatak će se spasiti; |
28. | jer riječ će ispuniti i uskoro izvršiti Gospodin na zemlji. |
29. | Tako je Izaija i prorekao: Da nam Gospodin nad Vojskama ne ostavi sjeme, ko Sodoma bismo bili i Gomori nalik. |
30. | Što ćemo dakle reći? Da pogani koji nisu tražili pravednosti stekoše pravednost, pravednost po vjeri. |
31. | Izrael pak koji je tražio neki zakon pravednosti, nije do zakona dopro. |
32. | Zašto? Jer nije tražio po vjeri, nego kao po djelima. Spotakoše se o kamen spoticanja, |
33. | kao što je pisano: Evo postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja. Ali tko u nj vjeruje, neće se postidjeti. |
← Romans (9/16) → |