←  Psalms (107/150)  →
1. Hvalite Jahvu jer je dobar, jer je dovijeka ljubav njegova!
2. Tako nek' reknu svi otkupljenici koje Jahve otkupi iz ruke dušmanske
3. i koje skupi iz svih zemalja, s istoka i sa zapada, sa sjevera i s juga.
4. Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, puta ne nalazeć' do naseljena grada.
5. Gladni su bili, žeđu izmoreni, duša je klonula u njima.
6. Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja.
7. Pravim ih putem pÓovede da stignu ka gradu naseljenu.
8. Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!
9. Jer gladnu dušu on nasiti, dušu izgladnjelu on napuni dobrima.
10. U mraku sjeđahu i u tmini, sputani bijedom i gvožđima,
11. jer su prkosili besjedama Božjim i prezreli naum Svevišnjega.
12. Srce im stoga skrši patnjama: posrtahu, a ne bješe nikog da im pomogne.
13. Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz svih nevolja.
14. Izvede ih iz tmina i mraka, raskide okove njihove.
15. Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!
16. Jer razbi vrata mjedena i gvozdene polomi zasune.
17. Zbog svojih bezakonja bolovahu oni, ispaštajuć' svoje opačine:
18. svako se jelo gadilo duši njihovoj, do vrata smrti oni dođoše.
19. Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz svih nevolja.
20. Riječ svoju posla da ih ozdravi i život im spasi od jame grobne.
21. Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!
22. Nek' prinose žrtve zahvalnice i kličući nek' djela njegova kazuju!
23. Oni koji lađama zaploviše morem da po vodama silnim trguju:
24. oni vidješe djela Jahvina, čudesa njegova na pučini.
25. On reče i olujni se vjetar uzvitla što u visinu diže valove mora.
26. Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu, u nevolji duša im ginula.
27. Teturahu i posrtahu kao pijani, sva ih je mudrost izdala.
28. Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi i on ih istrže iz svih nevolja.
29. Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše.
30. Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.
31. Neka hvale Jahvu za dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim!
32. Neka ga uzvisuju u narodnom zboru, neka ga hvale u vijeću staraca!
33. On pretvori rijeke u pustinju, a izvore vodene u žednu zemlju;
34. plodonosnu zemlju u slanu pustaru zbog zloće žitelja njezinih.
35. On obrati pustinju u jezero, a zemlju suhu u vodene izvore
36. i naseli ondje izgladnjele te podigoše grad gdje će živjeti.
37. Zasijaše njive, posadiše vinograde što im doniješe obilnu ljetinu.
38. I on ih blagoslovi te se namnožiše silno i stada im se ne smanjiše.
39. Prorijeđeni bjehu i prezreni pod teretom patnja i nevolja.
40. Onaj što izlijeva prezir na knezove pusti ih da po bespuću pustom lutaju.
41. Iz nevolje pÓodiže ubogog i obitelji k'o stada ÓumnožÄi.
42. Videć' to, čestiti neka se raduju, a zloća neka sebi usta začepi!
43. Tko je mudar nek' o svemu tom razmišlja i nek' uvidi dobrotu Jahvinu!
←  Psalms (107/150)  →