←  John (12/21)  →
1. Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih.
2. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika.
3. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
4. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati:
5. Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?
6. To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.
7. Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa!
8. Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek."
9. Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih.
10. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti
11. jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
12. Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem,
13. uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: "Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov."
14. A Isus nađe magarčića i sjede na nj kao što je pisano:
15. Ne boj se, kćeri Sionska! Evo, kralj tvoj dolazi jašuć na mladetu magaričinu!
16. To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.
17. Mnoštvo koje bijaše s njime kad Lazara pozva iz groba i uskrisi od mrtvih pronosilo je svjedočanstvo o tome.
18. Stoga mu je i izišao u susret silan svijet: pročulo se da je on učinio to znamenje.
19. Farizeji nato rekoše među sobom: "Vidite da ništa ne postižete. Eno, svijet ode za njim!"
20. A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci.
21. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: "Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa."
22. Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu.
23. Isus im odgovori: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.
24. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
25. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
26. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac."
27. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!
28. Oče, proslavi ime svoje!" Uto dođe glas s neba: "Proslavio sam i opet ću proslaviti!"
29. Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: "Zagrmjelo je!" Drugi govorahu: "Anđeo mu je zborio."
30. Isus na to reče: "Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas."
31. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen.
32. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."
33. To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
34. Nato mu mnoštvo odgovori: "Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?"
35. Isus im nato reče: "Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.
36. Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da budete sinovi svjetlosti!" To Isus doreče, a onda ode i sakri se od njih.
37. Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega,
38. da se ispuni riječ koju kaza prorok Izaija: Gospodine! Tko povjerova našoj poruci? Kome li se otkri ruka Gospodnja?
39. Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže:
40. Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.
41. Reče to Izaija jer je vidio slavu njegovu te o njemu zborio.
42. Ipak, mnogi su i od glavara vjerovali u njega, ali zbog farizeja nisu to priznavali: da ne budu izopćeni iz sinagoge.
43. Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.
44. A Isus povika: "Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla;
45. i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla.
46. Ja - Svjetlost - dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.
47. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.
48. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio - ona će mu suditi u posljednji dan.
49. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla - Otac - on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.
50. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac."
←  John (12/21)  →