← Job (9/42) → |
1. | Job progovori i reče: |
2. | Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? |
3. | Ako bi se tkogod htio prÓeti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću. |
4. | Srcem on je mudar, a snagom svesilan, i tko bi se njemu nekažnjeno opro? |
5. | On brda premješta, a ona to ne znaju, u jarosti svojoj on ih preokreće. |
6. | Pokreće on zemlju sa njezina mjesta, iz temelja njene potresa stupove. |
7. | Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa, on pečatom svojim i zvijezde pečati. |
8. | Jedini on je nebesa razapeo i pučinom morskom samo on hodao. |
9. | Stvorio je Medvjede i Oriona, Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu. |
10. | Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih čudesa koja se izbrojit' ne mogu. |
11. | Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi - ja ga ne opažam. |
12. | Ugrabi li što, tko će mu to priječit, i tko ga pitat smije: 'Što si učinio?' |
13. | Bog silni srdžbu svoju ne opoziva: pred njim poniču saveznici Rahaba. |
14. | Pa kako onda da njemu odgovorim, koju riječ da protiv njega izaberem? |
15. | I da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca svojega milost bih molio. |
16. | A kad bi se na zov moj i odazvao, vjerovao ne bih da on glas moj sluša. |
17. | Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava. |
18. | Ni časa jednoga predahnut' mi ne da, nego mene svakom gorčinom napaja! |
19. | Ako je na snagu - tÓa on je najjači! Ako je na pravdu - tko će njega na sud? |
20. | Da sam i prav, usta bi me osudila, da sam i nevin, zlim bi me proglasila. |
21. | A jesam li nevin? Ni sam ne znam više, moj je život meni sasvim omrzao! |
22. | Jer, to je svejedno; i zato ja kažem: nevina i grešnika on dokončava. |
23. | I bič smrtni kad bi odjednom ubijo ... ali on se ruga nevolji nevinih. |
24. | U zemlji predanoj u šake zlikovaca, on oči sucima njezinim zastire. Ako on to nije, tko je drugi onda? |
25. | Od skoroteče su brži moji dani, bježe daleko, nigdje dobra ne videć.' |
26. | K'o čamci od rogoza hitro promiču, k'o orao na plijen kada se zaleti. |
27. | Kažem li: zaboravit ću jadikovku, razvedrit ću lice i veseo biti, |
28. | od mojih me muka groza obuzima, jer znadem da me ti ne držiš nevinim. |
29. | Ako li sam grešan, tÓa čemu onda da zalud mučim sebe. |
30. | Kad bih i sniježnicom sebe ja isprao, kad bih i lugom ruke svoje umio, |
31. | u veću bi me nečist opet gurnuo, i moje bi me se gnušale haljine! |
32. | Nije čovjek k'o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti. |
33. | Niti kakva suca ima među nama da ruke svoje stavi na nas dvojicu, |
34. | da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! |
35. | Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima! |
← Job (9/42) → |