| ← Job (7/42) → |
| 1. | Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? |
| 2. | Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, |
| 3. | mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. |
| 4. | Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. |
| 5. | PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se. |
| 6. | Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. |
| 7. | Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće! |
| 8. | Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem. |
| 9. | Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. |
| 10. | Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje. |
| 11. | Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati. |
| 12. | Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio? |
| 13. | Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke', |
| 14. | snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim. |
| 15. | Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža. |
| 16. | Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji! |
| 17. | Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao |
| 18. | i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš? |
| 19. | Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'? |
| 20. | Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao? |
| 21. | Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće." |
| ← Job (7/42) → |