←  Job (4/42)  →
1. Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:
2. Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!
3. Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;
4. riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.
5. A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!
6. Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?
7. TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?
8. Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.
9. Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.
10. Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.
11. Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.
12. Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.
13. Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,
14. strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.
15. Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.
16. Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:
17. 'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?
18. Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -
19. kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:
20. od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.
21. Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'
←  Job (4/42)  →