←  Job (37/42)  →

---

1.

Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

2.

Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

3.

Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

4.

iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

5.

Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

6.

Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

7.

svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

8.

U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

9.

S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

10.

Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

11.

I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

12.

kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

13.

Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

14.

Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

15.

Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

16.

Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

17.

Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

18.

Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

19.

DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

20.

Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

21.

Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

22.

Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

23.

Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

24.

Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"

---

←  Job (37/42)  →