← Job (36/42) → |
1. | Elihu nastavi i reče: |
2. | Strpi se malo, pa ću te poučit', jer još nisam sve rekao za Boga. |
3. | Izdaleka ću svoje iznijet' znanje da Stvoritelja svojega opravdam. |
4. | Zaista, za laž ne znaju mi riječi, uza te je čovjek znanjem savršen. |
5. | Gle, Bog je silan, ali ne prezire, silan je snagom razuma svojega. |
6. | Opakome on živjeti ne daje, nevoljnicima pravicu pribavlja. |
7. | S pravednika on očiju ne skida, na prijestolje ih diže uz kraljeve da bi dovijeka bili uzvišeni. |
8. | Ako su negvam' oni okovani i užetima nevolje sputani, |
9. | djela njihova on im napominje, kazuje im grijeh njine oholosti. |
10. | Tad im otvara uho k opomeni i poziva ih da se zla okane. |
11. | Poslušaju li te mu se pokore, dani im završavaju u sreći, u užicima godine njihove. |
12. | Ne slušaju li, od koplja umiru, zaglave, sami ne znajući kako. |
13. | A srca opaka mržnju njeguju, ne ištu pomoć kad ih on okuje; |
14. | u cvatu svoga dječaštva umiru i venu poput hramskih milosnika. |
15. | Nevoljnog on bijedom njegovom spasava i u nesreći otvara mu oči: |
16. | izbavit će te iz ždrijela tjeskobe k prostranstvima bezgraničnim izvesti, k prepunu stolu mesa pretiloga. |
17. | Ako sudio nisi opakima, ako si pravo krnjio siroti, |
18. | nek' te obilje odsad ne zavede i nek' te dar prebogat ne iskvari. |
19. | Nek' ti je gavan k'o čovjek bez zlata, a čovjek jake ruke poput slaba. |
20. | Ne goni one koji su ti tuđi da rodbinu na njino mjesto staviš. |
21. | Pazi se da u nepravdu ne skreneš, jer zbog nje snađe tebe iskušenje. |
22. | Gle, uzvišen je Bog u svojoj snazi! Zar učitelja ima poput njega? |
23. | Tko je njemu put njegov odredio? Tko će mu reći: 'Radio si krivo'? |
24. | Spomeni se veličati mu djelo što ga pjesmama ljudi opjevaše. |
25. | S udivljenjem svijet čitav ga promatra, divi se čovjek, pa ma izdaleka. |
26. | Veći je Bog no što pojmit' možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih! |
27. | U visini on skuplja kapi vode te dažd u paru i maglu pretvara. |
28. | Pljuskovi tada pljušte iz oblaka, po mnoštvu ljudskom dažde obilato. |
31. | Pomoću njih on podiže narode, u izobilju hranom ih dariva. |
29. | Tko li će shvatit' širenje oblaka, tutnjavu strašnu njegovih šatora? |
30. | Gle, on nad sobom razastire svjetlost i dno morsko on vodama pokriva. |
32. | On munju drži objema rukama i kazuje joj kamo će zgoditi. |
33. | Glasom gromovnim sebe navješćuje, stiže s gnjevom da zgromi opačinu. |
← Job (36/42) → |