← Job (17/42) → |
1. | Daha mi nestaje, gasnu moji dani i za mene već se skupljaju grobari. |
2. | Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu. |
3. | Stoga me zaštiti i budi mi jamcem kad mi nitko u dlan neće da udari. |
4. | Jer, srca si njina lišio razuma i dopustiti im nećeš da opstanu. |
5. | K'o taj što imanje dijeli drugovima, a djeci njegovoj dotle oči gasnu, |
6. | narodima svim sam na ruglo postao, onaj kom u lice svatko pljunut' može. |
7. | Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju. |
8. | Začudit će se zbog toga pravednici, na bezbožnika će planuti čestiti; |
9. | neporočni će na svom ustrajat' putu, čovjek čistih ruku ojačat će još više. |
10. | Hajde, svi vi, nećete li opet počet', tÓa među vama ja mudra ne nalazim! |
11. | Minuli su dani, propale zamisli, želje srca moga izjalovile se. |
12. | 'U noći najcrnjoj, dan se približava; blizu je već svjetlo što tminu izgoni.' |
13. | A meni je nada otići u Šeol i prostrijeti sebi ležaj u mrklini. |
14. | Dovikujem grobu: 'Oče moj rođeni!' a crve pozdravljam: 'Mati moja, sestro!' |
15. | Ali gdje za mene ima jošte nade? Sreću moju tko će ikada vidjeti? |
16. | Hoće li u Šeol ona sa mnom sići da u prahu zajedno otpočinemo?" |
← Job (17/42) → |