← Job (16/42) → |
1. | Job progovori i reče: |
2. | Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! |
3. | Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? |
4. | I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; |
5. | i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. |
6. | Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? |
7. | Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. |
8. | Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. |
9. | Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, |
10. | prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. |
11. | Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. |
12. | Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. |
13. | Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. |
14. | Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. |
15. | Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. |
16. | Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. |
17. | A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. |
18. | O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. |
19. | Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. |
20. | Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: |
21. | o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. |
22. | No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti. |
← Job (16/42) → |