← Job (10/42) → |
1. | Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje. |
2. | Reću ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. |
3. | TÓa što od toga imaš da me tlačiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? |
4. | Jesu li u tebe oči tjelesne? Zar ti vidiš kao što čovjek vidi? |
5. | Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? |
6. | Zbog čega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoćeš razotkriti, |
7. | kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? |
8. | Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! |
9. | Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovo vratiti. |
10. | Nisi li mene k'o mlijeko ulio i učinio da se k'o sir zgrušam? |
11. | Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. |
12. | S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. |
13. | Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: |
14. | da paziš budno hoću li zgriješiti i da mi grijeh ne prođe nekažnjeno. |
15. | Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem dići - shrvan sramotom, nesrećom napojen! |
16. | Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, |
17. | optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš. |
18. | Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, |
19. | bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. |
20. | Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim |
21. | prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, |
22. | u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj." |
← Job (10/42) → |